Ukinuli smo odredbe planiranja iz bivše države i posijali nered
Ako želimo biti pošteni i objektivni onda moramo sagledati ono o čemu raspravljamo s više strana. Osnova pametnog planiranja je (trebala biti) vezana uz stalno stanovništvo u turističkom mjestu. Da je to tako bilo onda bi prostorno planiranje i dozvola gradnje bili vezani uz prebivalište investitora.
Isto se odnosi na kupoprodaju stanova/nekretnina gdje bi kupci bez prebivališta (a svatko može prijaviti svoje prebivalište u mjestu vlasništva stana) plaćali znatno viši porez na kupoprodaju od kupaca s prebivalištem (švicarski model). Također gradnja kuća za slobodno vrijeme (vikendica) bila bi ograničena prostorno, etažno, volumenski, dizajnom (kao što je to bilo u bivšoj državi).
Ljudi idu za poslom
U planiranju razvoja i stanogradnje treba uzeti (valjda) u obzir i mogućnosti zaposlenja stanara u realnom sektoru (osim ako neće svi biti zaposleni u javnom sektoru koji onda može bujati u nedogled). Ako pak svega toga nema onda imamo što ? Kaotičnu situaciju u prostornom planiranju, trgovini nekretninama pa konačno i u neusklađenosti javne infrastrukture s odobrenim, planiranim i izgrađenim stambenim kapacitetima.
Gdje su nestala radna mjesta?
U periodu od desetljeća i pol u Hrvatskoj je “nestalo” svako 7. radno mjesto. U tom smo periodu izgubili 144.000 aktivnih stanovnika. Samo u Dalmaciji je “ugašeno” 60.000 radnih mjesta. Kada govorimo o radnom mjestu mislimo na zaposlenje “na neodređeno”.
Bez takvog statusa mlad čovjek je kreditno nesposoban, ne može plaćati stanarinu, ne može se stambeno zbrinuti. Može biti samo “sezonski stanovnik” turističkog mjesta zaposlen na sezonskim poslovima u turizmu s boravkom u “hostelu za personal”.
Sve druge mogućnosti su nestale u vihoru rata i poraća. Lista propalih tvrtki je impozantna a “nova industrija” nije zaživjela. Problem depopulacije je vezan uz mnoge druge okolnosti, turizam je najmanje “kriv”. Dapače, u jednom dijelu još uvijek daje svoj skroman pozitivan doprinos. Veže ljude za mjesto u kojemu mogu ostvariti prihod od turizma. Pitanje je do kada, imajući u vidu korona krizu ?
“Kategorizacija stanova” je čin legalizacije postojećeg prometa u turistički atraktivnim mjestima
Kategorizacija ? Ona nije nikakvo stvarno sredstvo regulacije navedenih problema. Stanovi se grade i kupuju da bi u njima netko boravio. Privremeno, povremeno ili stalno. Ne grade se i ne kupuju da bi zjapili prazni.
Ako su kategorizirani onda će oni koji u njima borave biti evidentirani kao turisti a vlasnici će plaćati turističku pristojbu, porez na dohodak i turističku članarinu. Osim toga vlasnici će moći legalno surađivati s turističkim agencijama, agencijama za čišćenje i održavanje, zapošljavati sezonsku ispomoć…
Znači kreirat će legalna radna mjesta u potpornim djelatnostima. Takav, “kategorizirani”, smještaj je također dostupan nadzoru turističke inspekcije, Gospodarskog inspektorata.
Ako neće biti “kategorizirani” onda će oni koji borave u tim stanovima biti u statusu vlasnika i njihovih prijatelja, podstanara i njihovih prijatelja. Oni neće biti evidentirani kao turisti a vlasnici tih stanova neće plaćati pristojbu, porez, članarinu niti će u takvim stanovima biti moguć nadzor turističke inspekcije. I svi ostali poslovi vezani za takve stanove neće biti “vidljivi” niti evidentirani.
Jedina korist od smanjenja broja kategoriziranih stanova bit će za investitore kojima će se “otvoriti” mogućnost izgradnje novih, boljih, ljepših turističkih kapaciteta umjesto onih koji su “dekategorizirani”. “Na papiru” će nedostajati komercijalnih turističkih kapaciteta.
Stalni stanovnici napuštaju povijesne centre već desetljećima
Broj stalnih stanara u povijesnim centrima turističkih mjesta se neće povećavati zbog neadekvatnosti stanova za život po suvremenom standardu i zbog nestajanja radnih mjesta u blizini mjesta stanovanja.
U povijesnom centru turističkog mjesta mogu živjeti samo stanovnici koji su poslom vezani za istu zonu, osobito ako rade dvokratno i stariji ljudi koji nemaju mogućnost ili ne žele napustiti svoj dom. Svi ostali odlaze na periferiju gdje mogu ostvariti bolji standard stanovanja.
Taj se trend događa u svim gradovima pa je zamjetan povećani broj stanovnika u perifernim naseljima gradova poput Rijeke koja nije niti približno “turistička” kao Zadar, Split, Dubrovnik… Viškovo “na rubu Rijeke” je najveća i najmlađa općina u RH, Kostrena pored Rijeke također raste.
Povijesni gradići u centralnoj Istri su napušteni daleko prije pojave turizma u tim mjestima. I samu Veneziju, njen strogi centar, napustilo je 40.000 stanovnika još pedesetih godina prošlog stoljeća. Istovremeno su se povećala naselja poput Mestre-Marghere gdje se preselila teretna luka i industrija…
Čak 60% stanova u povijesnom centru Venezije je proglašeno neodgovarajućima za današnji standard života. Dubrovačka povijesna jezgra također nije izuzeta od ove pojave.
Površnost stvara nove probleme
Da ne duljim, mjera “dekategorizacije”, odnosno ograničavanja kategoriziranih kapaciteta je “bacanje prašine u oči”. Tom se mjerom neće riješiti ciljani problemi. Dapače producirat će se novi, još veći. Pri tome će se pokrenuti novi ciklus izgradnje, nova, krupna “betonizacija” obale, iseljavanje stanovništva i (ras)prodaja hrvatske obale.
