Najupečatljivije predavanje cijelog kongresa bilo je, barem za mene, ono Prof. Dr. Maje Gopel. https://www.maja-goepel.de/
Njena je tema bila proširenje shvaćanja održivosti u turizmu. Sve ono što zapravo muči suvremeni svijet ali nitko nema hrabrosti artikulirati na pravi način. Puno je „zelenog pranja“ u pojmu održivosti, ističu se segmenti poput onoga da će novi resort imati fotonaponske panele na krovu i to je – održivi turizam. Sasvim pogrešno tumačenje koncepta održivosti ne vodi računa o kontekstu, stanju svijesti, otiscima koje iza sebe ostavlja svaki pothvat.
Koncept održivosti se pogrešno predstavlja kao „krov“ koji počiva na tri „odvojena noseća stupa“ – društveni, okolišni i ekonomski. To je dakako suprotan smjer od principa cirkularne ekonomije i posljedica je još uvijek prevladavajućeg cirkularnog modela koji nesmiljeno, nepovratno troši resurse.
Pravi, normalan, ljudski, održivi put je na sasvim drugoj strani. To put suradnje s prirodom. U poljoprivredi umjesto monokulturnog pristupa i iscrpljivanja tla može se oponašati prirodni način uspijevanja biljaka s prirodnim tokovima vode, kulturama koje se međusobno podupiru, na primjer.
Stanje svijesti 21. stoljeća am nalaže da razmišljamo o međusobnoj neraskidivoj vezi okolišnog, društvenog i ekonomskog okruženja. Tu dolazimo de regenerativne ekonomije koja ima 8 principa.
1.traženje balansa, 2. izbor pravilnih odnosa, 3. razmatranje vrijednosnog okvira na sveobuhvatan, holistički način, 4. projekt mora biti inovativan, prilagodljiv i odgovoran, 5. mora se poticati participacija, inkluzivnost a ne ekskluzivnost, 6. zajednica ima središnju ulogu, 7. međugeneracijska prihvatljivost, 8. robusna cirkulacija a ne „zabetonirana statičnost“. Kroz ovaj upitnik se može preispitati svaki novi projekt u turizmu.
Društva kapitala nastoje izolirati turiste a i sami turisti traže vrlo komotno okruženje izobilja koje je od zajednice i okoliša izolirano. Mega kruzeri postaju takve putničke zajednice. Skromnost i uklopljenost u okruženje nije vrlina i tu se stvara sve veći antagonizam između održivog turizma i mega potrošačkog, linearnog modela. Ključna su pitanja da li svojim investicijama doprinosimo zdravlju svijeta, da li poštujemo znanost i uvodimo dokazane elemente održivosti, da li poštujemo institucije, da li računamo na dugoročnu dobrobit za društvo ili na kratkoročno iscrpljivanje resursa uz ekstra zaradu?
Imamo samo jedan planet i samo jedan život na zemlji. „Imati“, „uzeti“, „povećati“, „više zaraditi“, „biti dominantan“, „zagospodariti“…to su termini koji se često čuju u poslovnom i političkom okruženju. Ovakvo stanje svijesti zaista može dovesti do protjerivanja ljudi s nekog prostora da bi se na njemu sagradio kompleks luksuza u privatnom vlasništvu. Ovakvo stanje svijesti pokreće političke sukobe i ratove, uništava stanište eko sustava dio kojega je i ljudsko biće. Negdje postoji granica koju nije potrebno prijeći jer „čovjeku je dovoljan jedan ručak a ne dva ili deset“. Poštovanje, uvažavanje, suradnja, sporiji i pažljiviji razvoj uz dopuštanje svijesti, tijelu i duši da uživaju u trenutku. To je ono što nam treba. Turizam koji je baziran na ovim postavkama; održivi turizam donosi mir, prosperitet, zadovoljstvo, sklad, poštovanje i ljubav među ljudima. I čuva jedini svijet kojega imamo za život idućih generacija.
