Tradicija kućne radinosti – obiteljskog smještaja u Hrvatskoj
Kada se govori o obiteljskom smještaju, privatnom smještaju, kućnoj radinosti, pružanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu i na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, često se za početak razvoja ove djelatnosti spominju 50e i 60e godine prošlog stoljeća. To tvrde oni koji ne poznaju dobro tradiciju hrvatskog turizma.
Ovom prigodom vratit ćemo se malo u doba Kraljevine Jugoslavije (1929. 1945.). Tadašnja je Hrvatska bila podijeljena na banovine, srezove, općine.
Zanimljiva nam je zakonodavno – upravna regulativa iz tog doba koja regulira „sezonsko izdavanje soba i davanje hrane u turističkim mjestima“. Zavirili smo malo u digitalizirane tiskovine iz tog doba u Dalmaciji i pronašli zanimljive informacije.
Navedena usluga u domaćinstvu opisana je na sijedeći način: „Kućna radinost koju pojedinac samostalno obavlja prema mjesnim običajima pored vlastitog kućnog gazdinstva, bez prava na primanje pritužbina, sam ili uz pripomoć članova porodice u prostorijama svoga stana ne podpada pod Zakon o radnjama“. Dalje se navodi: „Kad se izdaje stan ili daje hrana u obimu kućnog rada, takav rad neće se smatrati ugostiteljskom radnjom“.
„Zakonodavac je odredio da će banovi posebnim pravilnikom urediti sezonsko izdavanje stanova pod kiriju u mjestima važnim za turizam. Zašto je zakonodavac ispustio iz ovih propisa i davanje hrane, nije shvatljivo, tim više što je davanje hrane turistima jednako važno kao i izdavanje soba, pak prema tome iziskuje i jednako zakonsko tretiranje“.
„Pravilnike o sezonskom izdavanju soba pod kiriju propisale su na osnovu Čl.78 Zak.o.r. (Zakona o radnjama o.a.) sve banovine osim Savske , koja je u tom pogledu ostala kod propisa sadržanih u već ranije izdatom Pravilniku za unapređenje turističkih interesa mjesta itd od 4. XI 1933.“
Banovi župani i pravilnici
Nekadašnje banovine današnje su županije a banovi župani. Vidimo da je decentralizacija zakonodavnih i izvršnih ovlasti u ovome pogledu bila veće nego danas. Danas župani ne donose pravilnike.
Statusi turističkih mjesta su također bili drukčiji nego danas. Pa tako : „Pravilnik Primorske banovine ima obaveznu snagu samo za područje sreskih mjesta Splita, Šibenika, Makarske, Hvara, Korčule, Supetra i Biograda . (Srez je bio zajednica općina, kotar. Op.a.), dok onaj Zetske banovine važi za sva ona mjesta koja su na osnovu zakona o poreskim i taksenim povlasticama proglašena kao klimatska, turistička ili kupališna.“
Taj Pravilnik Primorske banovine utvrđuje jasno pojam i opseg sezonskog izdavanja soba u toliko što propisuje, da sobe mogu izdavati pojedinci za vrijeme sezone, čije trajanje određuje Sresko načelstvo, i to u okviru svoga privatnog stana i za vrijeme koje ne može biti kraće od 7 (sedam) dana , dok onaj Zetske banovine osim primjene pojma kućne radinosti, ne predviđa drugih ograničenja u opsegu obavljanja ovakva rada.
„Prema propisima koji vrijede za Primorsku banovinu prijava soba za izdavanje i dozvole za taj rad izdaje Sresko načelstvo. Ono vrši i komisijski pregled soba analogno propisima čl. 49 uredbe o podizanju i uređenju ugostiteljskih radnja tj. Uredovno, tako da trošak komisije ne snosi stranka. Naprotiv Pravilnik Zetske banovine određuje da svu tu proceduru vrši općina , a Sresko načelstvo daje samo svoju suglasnost prije izdavanja dozvole. Troškovi općinske komisije koja vrši pregled soba padaju na teret stranke.“
Savjetnik savjetuje
Neki tadašnji „Dantes“, savjetnik za turizam, zaključuje: „Vraćajući se na naprijed istaknuto stanovište da sezonsko izdavanje soba i davanje hrane u turističkim mjestima treba da bude podjednako regulirano na čitavom primorju, nužno je da Radni odbor Primorskih turističkih saveza stavi ovaj predmet na dnevni red iduće konferencije. Na konferenciji neka se stvar samo načelno pretrese, a poslije toga neka se umole načelnici trgovinskog odjeljenja Savske, Primorske i Zetske banovine da, uz suradnju predstavnika hoteljera, pristupe izradi novih pravilnika, koji će, koliko u pogledu pojma i opsega sezonskog izdavanja soba i davanja hrane, toliko i u pogledu administrativne procedure, bazirati na zajedničkim principima. Ovi principi koji budu kao zajednički usvojeni poslužit će i kao direktiva Gradskim turističkim odborima, koji u smislu propisa Uredbe o unapređenju turizma ova pitanja ima da za svoje područje uređuju u vlastitoj nadležnosti“.
Ovo stručno mišljenje odraz je jednog vremena u kojemu se nakon raspada Austro – ugarske administracije nova administracija borila s nasljeđem starog i dodavanjem novog sustava. To se ponovilo još dva puta od tada, nakon Drugog svjetskog rata i promjene društveno-političkog uređenja te nakon osamostaljenja Hrvatske i Domovinskog rata.
Turistička promidžba i sustav promicanja
Iskusni turistički stručnjak na kraju konstatira: „nema sumnje da treba sva dopuštena sredstva iskoristiti za propagandu našeg turizma, koje treba da bude realno. Tako se ovog ljeta uvela i propaganda putem dopisnica, tj. Od strane Ministarstva pošta i brzojava, kao i sa strane privatnika za Božić i Novu godinu puštene su u promet nove razglednice, koje prikazuju naše najljepše krajeve.
Prva serija sadržava 32 dopisnice. Poslije ove serije biće izdane nove koje će biti izrađene u Državnoj markirnici. Ministarstvo pošte i brzojava u sporazumu s Turističkim odsjekom Ministarstva trgovine i industrije uputilo je apel svim općinama u državi da u svrhu izdavanja novih serija pošalju snimke najljepših krajeva, pa je dužnost svih općina da se tom pozivu odazovu, a nadležni treba da nastoje da se svi krajevi reklamiraju.“
Banovine, regije, županije
Savska banovina nalazila se na području Ličko senjske, djelu Zadarske, dijelu Primorsko goranske, Karlovačke, Zagrebačke županije, Zatim Krapinsko – zagorske, Međimurske županije i cijele Slavonije sa Zagrebom kao administrativnim središtem.
U Zetsku banovinu spadala je Crna Gora, Dubrovnik i Dubrovačko primorje, poluotok Pelješac, otok Korčula, istočna Hercegovina, jugozapadna Srbija, dio Kosova. Sjedište je bilo u Cetinju.
Primorska banovina obuhvaćala je najveći dio Dalmacije osim Zadra, koji je bio pod talijanskom vlašću, i Dubrovačkog područja koje se je nalazilo u Zetskoj banovini.
U glavnom Splitsko- dalmatinsku, Šibensko-kninsku županiju, dio Zadarske županije, Livanjski i duvanjski kraj, Zapadnu Hercegovinu.
Današnje županije su prostorno manje ali i administrativno inferiornije. Župan nema banske ovlasti a ne postoje ni kotari, srezovi ili zajednice općina.
Ovom prilikom se bavimo značajem i organizacijom turizma, osobito obiteljskog smještaja ili kućne radinosti u to davno doba. Činjenica je da je već tada postojala ova vrsta smještaja na cijelom prostoru Hrvatske, da je bila regulirana zakonskim i podzakonskim aktima. Također je važna činjenica da su banovine, regije (današnje županije) propisivale detaljnije uvjete poslovanja na osnovu krovnog zakona. Također je važna činjenica da su u dijelu banovina, regija (današnjih županija) proces utvrđivanja uvjeta i izdavanja rješenja odrađivale općine i zajednice općina (kotari, srezovi).
Povlačenja usporedbe s današnjim vremenom je intrigantan posao. Za sada ćemo ove stare zapise prepustiti vašim komentarima.
Dantes.com.hr