Definicija i principi održivog razvoja turizma
Koncept održivog razvoja se u znanstvenoj i stručnoj literaturi pojavljuje osamdesetih godina 20. stoljeća kada se, prema definiciji Svjetskog savjeta za okoliš i razvoj (World Commission on Environment and Development – WCED) sagledava kao „razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnje generacije pri tome ne umanjujući mogućnost budućim generacijama da zadovolje svoje potrebe“ (WCED, 1987).
Drugim riječima, održivi razvoj promovira kontrolirani rast, maksimalno očuvanje i racionalno korištenje resursa, a u cilju osiguranja dugoročnog gospodarskog i društvenog razvoja.
Koncepcija održivog razvoja je posebice naglašena u sektoru turizma, gdje se sagledava kao usuglašavanje ekonomskih, socioloških i ekoloških perspektiva, a u cilju promicanja ekonomskog prosperiteta, zaštite okoliša i socio-kulturnog identiteta te osiguranja kvalitete života lokalne zajednice. Svjetska turistička organizacija definira održivi turizam kao „turizam koji u potpunosti uzima u obzir trenutne i buduće gospodarske, društvene i okolišne učinke, brine se o potrebama posjetitelja, sektora, okoliša i destinacije“ (UNWTO, 2020) .
Za održivi je turizam potrebno informirano sudjelovanje svih relevantnih dionika, ali i snažno političko vodstvo. Dostizanje održivosti turizma trajan je proces koji traži stalno praćenje učinaka, uvođenje potrebnih preventivnih i/ili korektivnih mjera. Da bi osigurao vrijedno iskustvo turistima, održivi turizam mora zadržati visoki stupanj zadovoljstva turista, podižući istovremeno svijest o održivosti i promičući prakticiranje održivog turizma među njima.
Prema smjernicama UNWTO-a, razvoj održivog turizma mora sadržavati konkretne mjere, od kojih su najvažnije sljedeće:
Ekonomično, odgovorno i održivo korištenje svih prirodnih resursa koji čine ključne elemente turističkog razvoja;
Očuvanje elementarnih ekoloških procesa i briga za očuvanje prirodnog bogatstva i bioraznolikosti;
Poštivanje socio-kulturne autentičnosti zajednice domaćina, očuvanje naslijeđene i izgrađene kulture življenja lokalne zajednice;
Očuvanje kulturnog bogatstva i tradicijskih vrijednosti lokalne zajednice;
Doprinos međukulturalnom razumijevanju i toleranciji;
Planiranje ekonomskih učinaka na dugo razdoblje uz pružanje socio-ekonomskih koristi svim dionicima turističkog odredišta uz poštenu distribuciju istih;
Planiranje stabilnog zaposlenja i stabilnih mogućnosti prihoda od turizma kao i koristi društvenog standarda kroz društvene usluge svim domaćinima zajednice;
Doprinos borbi protiv siromaštva.
Smjer održivog turizma posebno je snažno promoviran u proteklih nekoliko godina pod pritiskom jačanja investicija u građevine turističke namjene, velikog pritiska mase turista na poznata, atraktivna turistička odredišta i već evidentnih učinaka globalnog zatopljenja.
Do sada je smjer razvoja održivog turizma bio samo deklarativno istican, a u praksi se zaobilazio pod utjecajem krupnog kapitala. Drugim riječima, održivi turizam je bio samo marginalna pojava s potencijalom stalnog rasta. Međutim, od nastanka i širenja pandemije koronavirusa koja se po prvi puta u znanstvenoj literaturi spominje u prosincu 2019. godine (Hua i Shaw, 2020), održivi turizam naglo postaje potencijalno jedini mogući razvoj turizma u kratkoročnom razdoblju.
Na takav zaključak potiču trendovi i zahtjevi turističke potražnje nastali pod utjecajem pandemije koronavirusa. Naime, trenutno je svaki oblik masovnog putovanja nemoguć i nepoželjan, a prva putovanja koja su se pokrenula su lokalna, tj. putovanja unutar regija i država. Konzumiraju se primarno domaći proizvodi kratkih lanaca nabave, posjećuju se i “otkrivaju” lokalne atrakcije, boravi se u manjim smještajnim objektima koji pružaju višu razinu privatnosti i sigurnosti. Putuje se osobnim automobilima, biciklima, individualnim sredstvima prijevoza u malim grupama do 10 osoba.
(nastavlja se)