Cote d’Azur i Provansa u pet dana
Jednog ljeta, u samoj samoj špici turističke sezone, kada svi koji drže do sebe imaju potrebe komentirati hrvatski turizam i uspoređivati ga s turizmom u drugim zemljama, odlučili smo se na osebujan eksperiment: postajemo turisti modernog profila.
Bilo je to „last minute“ putovanje. U subotu 23. kolovoza još nismo bili sigurni hoćemo li krenuti na put. Odlučili smo u nedjelju ujutro, 24. kolovoza. Cilj našeg putovanja bila je Francuska – Provansa. Način putovanja – jedini mogući za ovako „brzopoteznu“ odluku- automobilom. Do podne smo spremali stvari za put i planirali rutu te rezervirali smještaj.
Prva destinacija bit će nam oko 700 km udaljena Savona. Krenuli smo u 14 sati. Navigacija nas je u 20,30 dovela preko brdovitog ligurskog zaleđa u gradić Sassollo, udaljen nekih dvadesetak kilometara od Savone. Ovdje je smještaj jeftiniji za tridesetak eura, razlika dostatna za dobru večeru za dvoje. Za spavanje, kada god je to moguće, biramo obiteljski smještaj pa smo i ovom prilikom rezervirali jedno noćenje u B&B kući „San Giovanni“ u kojoj se nalazi i istoimeni restoran. Srdačna dobrodošlica domaćina bila je tek uvertira u nevjerojatan doživljaj.
Obitelj Muscardin porijeklom je s Lošinja. Ustrine se zove njihova tvrtka, po rodnom mjestu roditelja gospođe Rite. Ugodni razgovori prožeti emocijama prema voljenom Kvarneru kulminirali su osebujnim poklonom – dobili smo knjigu poezije „La memoria del mare“, ilustriranu fotografijama Cresko – lošinjskog arhipelaga s posvetom autorice, gospođe Rite.
Udobno smješteni u kući koja zrači posebnom atmosferom odmorili smo se od napornog puta i uputili na – doručak. U cijenu od 60 Eura za dvokrevetnu sobu uključen je i doručak u nekom od lokalnih kafića u centru mjesta. Umjesto vaučera ili elektronske kartice domaćini su nam dali potpisanu i pečatiranu vizitkartu. Odlučili smo se za kafić s dugom tradicijom – „Jole“. Kod „Joleta“ se može popiti odlična kava, doručkovati, ali i kupiti lokalne proizvode koje nude proizvođači udruženi u poljoprivrednu zadrugu. Konzervirane gljive, pekmezi, proizvodi od badema i lješnjaka, sirevi i namazi… sve se može kupiti u kafiću kod „Joleta“.
Inače, Ligursko zaleđe neodoljivo podsjeća na Gorski kotar, a njihove uske vijugave ceste privlačne su biciklistima, osobito cestovnim. Na nekim je dionicama promet biciklima jednak prometu motornih vozila.
Ligurija je jedna od najmanjih talijanskih regija, u 235 općina ukupno živi 1,6 milijuna stanovnika. Zaleđe je brdovito s vrhovima do 1.500 m n/m. Vremenske prilike su slične kvarnerskima – nestabilne s mnogo padalina. Ligurija ima svoj „Gorski kotar“, ima svoju „Rijeku“ (Savona) i „Opatiju“ – San Remo! Ovaj turistički grad sa 57.000 stanovnika zaštićen je Primorskim Alpama od utjecaja hladnih strujanja pa je poznat po uzgoju cvijeća i cjelogodišnjem turizmu.
San Remo
San Remo je najpoznatiji po muzičkom festivalu koji se neprekidno održava od 1951. godine. Ovaj je festival bio uzor mnogim hrvatskim festivalima – Opatijskom, Splitskom, Zagrebačkom… Ono što je nama posebno privuklo pozornost bile su stotine staklenika i plastenika za uzgoj cvijeća, voća i povrća na zahtjevnom terenu koji se strmo spušta prema moru. Razvijena kultura proizvodnje voća i povrća pratit će nas cijelim putem. Isto kao i sve prisutni solarni paneli i odlična infrastruktura za bicikliste i pješake.
Biciklom se možete voziti ili pak šetati uzduž rivijera i uz lokalne prometnice. Biciklističke staze su posebno označene i fizički odvojene od kolnika za promet motornih vozila. No biciklima se prometuje po svim cestama, zapravo su bicikli ravnopravni ostalim prometnim sredstvima. Okrijepljeni dobrim jelom u korzikanskom baru nastavljamo put iz San Rema obalnom državnom cestom do Monte Carla.
Monte Carlo
Ova druga najmanja država na svijetu utemeljena 8.1. 1297. godine broji 32.000 stanovnika i prostire se na tek 2 km2. Turizam čini glavni izvor prihoda kneževine u kojoj njeni državljani ne plaćaju porez, a BDP po stanovniku iznosi 21.000 USD. Savršeno organizirani grad – država plijeni osebujnom arhitekturom koja je koncentriranu izgradnju dovela na razinu estetskog sklada. U monegaškoj luci kočepere se prestižne jahte na čijim krmama glasno gestikuliraju novokomponirani bogataši s istoka i paradiraju uniformirane posade, a sve to iz neposredne blizine promatraju tisuće turista koji ovdje ostavljaju isto toliko eura – na sat.
Parkiralište, razgled grada, suveniri, jelo i piće… za dva do tri sata svaki posjetitelj Monaca kneževini ostavi minimalnih 50 pa na više Eura. Sve se čini poput dobro režirane predstave koju pohodi brojna publika. Isti scenarij čekao nas je i u našim sljedećim odredištima, Nici, Cannesu, Saint Tropezu… Ipak treba reći i to da su svakoj luci ovih najelitnijih odredišta ima mjesta i za male barke lokalnog stanovništva, a posebno mjesto svugdje zaslužuju tradicijske barke, redom gucevi.
Općenito domicilno stanovništvo svuda živi svoj uobičajeni ritam života, igraju se boće u parkovima u samom centru grada, ljudi rade u hotelima, restoranima, trgovinama, na odlično organiziranim plažama, ali i u kioscima s ponudom jednostavne hrane, štandovima s jeftinijom ponudom odjeće, suvenira…Svugdje ima svega, za svačiji ukus i za svačiji džep.
Cote d Azur / Pixabay
Nica
Nica nas je posebno iznenadila. Očekivali smo gradić poput Opatije, a dočekao nas je milijunski aglomerat. Sama Nica broji 350.000 stanovnika, a s okolnim naseljima i gradovima premašuje milijun stanovnika. Pokušavamo zamisliti grad veličine Zagreba koji bi se prostirao od Mošćeničke Drage do Novog Vinodolskog „rastegnut“ duboko u zaleđe.
Nica je glavni grad Azurne obale, pulsirajući centar s bogatom ponudom raznolikih sadržaja. Zračna luka izgrađena nasipavanjem mora ima tri poletno-sletne staze s vrlo frekventnim dolascima i odlascima. Svakih 5 do deset minuta slijeće i polijeće neki zrakoplov… DHL, Air France… Turistička povijest Nice počinje potkraj 19. st. kada ga otkrivaju Englezi kao ugodno zimovalište. Neodoljiva je poveznica s našom Opatijom koju u isto vrijeme iz istih motiva otkrivaju Austrijanci.
Prvi hotel u Nici sagrađen je ipak nešto kasnije od našeg „Kvarnera“. „Negresco“ je sagrađen 1912. godine i nije imao vremena za poslovni uzlet. Prvi svjetski rat je uništio vlasnika rumunjskog grofa Negrescuoa. Ipak hotel je sačuvan, obnovljen i danas posluje kao jedan od najelitnijih hotela u Nici. Možda najupečatljivije od svega u Nici je šetalište. „Englesko šetalište“ dugo 5 kilometara i šire od prometnica kroz grad, omogućava tisućama šetača, kupača, biciklista, joggera, rollera… da uživaju u promenadi koja pruža mnogo sadržaja i različitih prizora. Na žalost, to je bilo i poprište jednog od najnaslilnijih terorističkih napada u Europi.
I ovdje kao i u svim ostalim odredištima nije problem pronaći smještaj svih kategorija pa se tako hoteli s dvije zvjezdice nalaze na tek sto metara od obalnog šetališta.
Cannes
Kao u nekom filmu, put nas je odveo dalje do najprestižnijeg mjesta na svijetu što se filmske umjetnosti tiče. Cannes, manji grad u blizini Nice ima 67.000 stanovnika, rasprostire se na 19,6 km2. Prvu vilu za odmor i ovdje je izgradio Englez, lord Brougham 1839. godine. Pravi uzlet u „orbitu popularnosti“ Cannesu je zadan odlukom francuske vlade da ustanovi filmski festival baš u tom gradu. Bilo je to 1946. godine. Dobro predvidjevši magičnu moć filmske industrije, Francuzi su ovo malo mjesto ugodne klime razvili u sinonim filmskih zvijezda. Upravo na tome se temelji i jednosatni razgled Cannesa vlakićem. Naravno nakon lorda Broughama a naročito dolaskom Hollywoodskih zvijezdi, izgrađeno je na stotine prestižnih vila za slavna imena a nakon toga i na tisuće apartmana i kuća za odmor za turiste koji žele biti na mjestu koje pohodi svjetski Jetset.
Drugo noćenje rezervirali smo u francuskom lancu B&B hotela, nekih tridesetak kilometara od Nice u mjestu zanimljivog imena – Sophia Antipolis. (To je „Silicijska dolina“ Francuske). Imali smo problema s navigacijom pa smo u TIC-u kupili kartu regije i za nju platili 10 Eura. Ovakve se karte u Hrvatskoj poklanjaju, a u Francuskoj i na njima zarađuju. Evo još jednog „inputa“ za hrvatske analitičare turističke potrošnje.
Lanac B&B neodoljivo podsjeća na Etap hotele francuskog lanca Accor. Jednostavno, uredno i čisto, na razini dvije zvjezdice i po cijeni od 79 Eura za dvokrevetnu sobu s doručkom. Ipak, veselimo se smještaju u pravoj provansalskoj kući kojega smo također rezervirali preko booking.com-a. Tamo stižemo idući dan.
L’isle sur la Sourge
Put do L’isle sur la Sourge vodio nas je kroz pejzaž vrlo sličan našem podneblju. Mješavina jadranskog sjevera i juga, maslinici, pinije, vinogradi, dosta kamena, žuta i crvena zemlja… i nevjerojatno dosljedna arhitektura. Vjerojatno bi naši arhitekti i prostorni planeri oboljeli od depresije kada bi u Provansi morali potpisivati projekte. Sve kuće su autentične. Tamo gdje su fasade izvorno rađene kamenom i danas se čak i moderne vile grade na isti način, ako su fasade rustikalne i rađene lokalnim materijalom, mješavinom pijeska i vapna onda su sve kuće napravljene u tom stilu. Fasada, škure i krovni pokrovi su jednostavno „zadani elementi“ bez mogućnosti eksperimentiranja.
E ovdje prestaje svaka sličnost s hrvatskom obalom. Svakim prijeđenim kilometrom uočavamo sve više različitosti. Neusporedivo bogatije prirodno okruženje u Hrvatskoj i isto tako neusporediva kultura obrade zemlje u Francuskoj. Voćnjaci, vinogradi, maslinici, polja lavande, plastenici, farme… Ovdje se zaista proizvodi hrana. I to se osjeti u svakom zalogaju bilo u restoranima ili kupovinom u malim specijaliziranim dućanima voća i povrća, mesnih prerađevina, sireva i vina…
Supermarketi nisu rasprostranjeni kao na našoj obali pa smo po tome, čini se mi u prednosti?
Francuski smještaj kod domaćina
Kada smo stigli na odredište, imanje Mas Clement, bili smo ushićeni – to je Provansa! S glavne ceste masivna vrata otvaraju makadamski put urešen čempresima, lavandom i „zelenim zidom“ do pedesetak metara udaljene tipične provansalske kuće. Smještaj u dvokrevetnoj sobi s kupaonom košta 100 Eura na noć. Doručak je uključen. Kuća ima i bazen. No, opći dojam je da vlasnica ima malo opušteniji osjećaj za urednost i čistoću što se je osobito vidjelo u i oko bazena. Doručak je poseban doživljaj. Svi gosti sjede za zajedničkim stolom na terasi pod pergolom. Na stolu se nalaze tri termosice s toplom vodom, kavom i mlijekom, jedan polupotrošeni putar u originalnom pakiranju, zdjela za salatu i po jedan baguette položen na stol za dva sjedeća mjesta. Na stolu su i dvije vrste marmelade u 500 gramskom važu, a domaćica osobno, svojom rukom iz škartoca (papirnate vrećice) dijeli „sljedovanje“ – po jedan croissant svakome gostu.
Čaj, mlijeko ili kava se piju iz zdjele za salatu, jer „to je francuski doručak“. Krevet u sobi se sastoji od podnica na nogama i lijepo oslikane fronte položene na zid. Sva oprema sobe je jeftina, spretno „rusticirana“, što bi se reklo „stucco e pitura fanno una bella figura“. Gospođa ima četiri dvokrevetne sobe i zarađuje na vrlo ležeran način 400 Eura dnevno. Od stranih jezika tečno govori good morning, thank you, room, pay, goodbye.To je smještaj u domaćinstvu na francuski način. Kuća je bila puna, uglavnom Francuza koji su i najčešći gosti. Svi gosti dolaze s dobrim automobilima, srednjih su godina, fini ljudi. Ističe se uglađeni par iz Njemačke u kabrioletu, gospođa odlično govori francuski i engleski. Moram priznati da sam bio dosta zbunjen zatečenim stanjem.
Gosti za poželjeti – a usluga bi mogla biti i bolja
Slična je situacija i u ugostiteljskim objektima, trgovinama. Rijetko tko govori neki drugi jezik osim francuskoga, usluga je korektna i ne više od toga, a cijene nešto manje korektne. Suprotno tome dojmu, publika je uglavnom dobrostojeća, ljudi koji vole razgledavati okolinu, kojega i uživati u lokalnoj kulturi i gastronomiji. To se vidi po voznom parku i dobro posjećenim lokalima.
Čini se da je stvar u redoslijedu važnosti. Najvažniji je ugođaj, a on je potpuno retro, sasvim usklađen s tradicijom, uklopljen u okoliš. Ta se patina vidi svugdje – na podu, na kućama u trgovinama, ugostiteljskim objektima… PVC oprema je pravi raritet, prevladavaju prirodni materijali, originalne starine i vjerne replike. U tom kontekstu smještaj je nešto što je „nužnost“, a sve drugo je prava vrijednost.
Tisuće i tisuće ljudi svakoga dana pohode posebno brendirane gradiće poput Gordesa koji su autentični u očuvanom ambijentu gdje je čak i nova bolnica sagrađena u starom stilu. Parkirališta, restorani, suvenirnice… prave su „cash machine“ koje dnevno ubiru na tisuće Eura od ljudi koje dolaze diviti se toj dosljednosti u očuvanju autentičnosti.
Unatoč velikim gužvama, protočnost prometa osigurana je uz pomoć dežurnih redarstvenika i velikih parkirališnih kapaciteta. O svakom gradiću dalo bi se pisati stranice teksta, a poveznica s našim Dobrinjem, Vrbnikom i sličnim malim gradovima gotovo da se nameće. Ipak, već učinjene pogreške osobito u Vrbniku gdje se novogradnja nije prilagodila zatečenoj vizuri na žalost trajno otklanjaju ovakvo brendiranje u budućnosti. Ono što je važno za napomenuti je to da u ovim očuvanim povijesnim gradovima živi stanovništvo kojemu je dozvoljen čak i ulazak automobilima u pješačku zonu. Grad bez ljudi bio bi samo kulisa bez radnje.
Grad umjetnika i antikvara
Naš “bazični“ L’isle sur la surge, slovi kao drugi najpoznatiji centar antikviteta u Francuskoj (nakon Pariza). U gradiću veličine Krka registrirano je 300 trgovina antikvitetima. Tu se polovicom kolovoza održava i najpoznatiji festival umjetnosti i antikviteta u Francuskoj. Vikendom se otvara velika tržnica antikvitetima s 40 lokala koji nude svakojake predmete iz davnije i skorije prošlosti. Grad živi od toga. Brendirao se je kao grad umjetnika i antikvara. Pored toga grad je opasan kanalima u kojima vodeni tokovi pokreću brojne vodenice, nekad značajne pokretače ekonomije, danas turistička atrakcija. Nazivaju ga i „malom Venecijom“. Domaći stanovnici u ljetnim danima uživaju u vožnjama drvenim koritima po kanalima, a dobro je razvijen i kajak-kanu sport uz sve prisutna boćališta.
Turistički informativni centar
U lokalnom turističkom informativnom centru dobili smo korisne informacije o znamenitim odredištima među koje spada i muzej lavande. Svi turistički informativni centri na ruralnom području zapravo su ekspoziture regionalne turističke organizacije, u ovome slučaju regije Var. U njima više nema divnim slikovitih brošura. Internet je preuzeo ulogu „slikovnice“. U TIC-evima ili „visitor centrima“ nude se samo letci i brošurice konkretnih proizvoda – pješačenje prirodom, kulturno-povijesne ture, cikloturistički itinereri, vinogradarske rute, vinske rute, obiteljske rute, gastro ture, cijele regije … i sve prilagođeno individualnim gostima. Tako smo došli i do informacije o muzeju lavande.
Muzej lavande
Muzej lavande je zapravo odlično organizirani razgled destilerije Le chateau du Bois. Poučni razgled koji je također prilagođen individualnim gostima (razgled uz mobilne sinkronizirane uređaje za tumačenje postava) završavaju naravno u dobro opremljenom dućanu s uslužnim asistentima. Oplemenjeni novim spoznajama o lavandi i lavandinu odlučili smo se na izlet u Srednji vijek.
Avignon
Avignon, papinski grad i danas odiše jednim teškim srednjovjekovnim utiskom. Papinska palača, ali i cijeli stari grad, djeluju ogoljeno, pomalo zapušteno, u noćnim satima čak i turobno, baš „srednjovjekovno“.Ipak ovdje smo našli restoran s Wi Fi zonom i uslužnim konobarom koji savršeno govori engleski jezik. Za rezervaciju posljednjeg noćenja na povratku, nakon bezuspješnog „surfanja“ po internetu odlučili smo se upotrijebiti metodu „jocker zovi“. Nazvali smo ljubazne domaćine Muscardin u Sassollu koji su nam pronašli smještaj u domaćinstvu nedaleko svog B&B objekta.
Saint Tropez
Na putu iz Francuske u Italiju odlučili smo svratiti do Saint Tropeza. „Šećer na kraju“, Saint Tropez gradić manji od Rovinja, postao je mjesto prestiža kada je najslavnija francuska glumica Brigitte Bardot zavoljela ovo mjesto kao svoje najdraže odredište. Nije trebalo dugo čekati da iz obližnjeg Monte Carla i Cannesa doplove jahte svjetskog Jet seta. Bardot je ovdje sagradila i svoj ljetnikovac, a dobro stojeće zvijezde su se počele natjecati koja će sagraditi kuću bliže njezinoj… Sve ostalo spada u legendu.
Za prelazak pet-šest kilometra lokalne ceste do gradića trebalo nam je sat i pol vremena. Od jutra do večeri vozi se u koloni na potezu koji odgovara relaciji Malinska – Porat. Upravo to mi je bila i prva asocijacija, Porat je mogao biti drugi St. Tropez, a Malinska obližnji Maxim da se nije dogodio urbicid koncem 20.og i početkom 21. stoljeća. Poput St. Tropeza i Porat je imao svoj šarm, a prve vile izgrađene sedamdesetih godina prošlog stoljeća bile su kao i one u St. Tropezu uklopljene u okoliš. Devedesetih godina prošlog stoljeća kreće masovna izgradnja višekatnica različitih stilova bez okućnica i vrtova, betonizacija koja je dijametralno suprotna stanju na Azurnoj obali. Tamo niti jedna kuća ne nadvisuje stabla pinije, a zeleni okoliš je nešto što se podrazumijeva. Kako bilo, sve ove kolone automobila hrle vidjeti to mondeno mjesto i za to plaćaju parkiranje 5 Eura na sat na nepreglednim parkirališnim platoima. Dobro organizirana izletnička flota brodova svakih punih sat vremena prevozi stotine turista na panoramski razgled vila poznatih osoba- Sarkozsy, Benetton, Al Fayed, George Michael… i desetaka ostalih slavnih osoba koje imaju svoje vile u provansalskom stilu na obroncima obala St. Tropeza.
Kada se za sat vremena i 10 Eura ispuni ova zadaća, preostaje nešto pojesti i kupiti neki suvenir u slikovitom mjestu koje pohode blindirane limuzine. Ljudi igraju na balote, prodaju svoje proizvode na tržnici, a vi ako imate sreće možete se „očešati“ u toj gužvi o neku slavnu ličnost. U luci poredane jahte ispred kojih su raspoređeni slikari umjetnici, prvi „doseljenici“ u slikoviti St. Tropez. Imućni vlasnici jahti ispunjavaju želje svojih pratilja i kupuju „friško“ stvorena umjetnička djela na rivi. Dobar recept za suživot umjetnika i njihovih bogatih mecena. Uz jahte su privezane i brodice lokalnog stanovništva kao i tradicijske drvene barke. Uz njih slijedi promenada trgovina s ponudom i cijenama za „obične smrtnike“. I ovdje savršeno funkcionira scenarij „vidjeti i biti viđen“ na čemu lokalne vlasti zarađuju pristojan novac.
Turistička potrošnja
Posljednje noćenje u Italiji bilo je isto svojevrsni put u prošlost. Smještaj u domaćinstvu kod ljubazne gospođe u centru mjesta nije se mijenjao od prvih poratnih godina nakon 2. svjetskog rata. Ali zato smo pili kavu iz pravih porculanskih šalica, i sve je bilo servirano na ugodan način. Na povratku kući moja me supruga nije morala dugo nagovarati da svratimo u outlet village kraj Venecije, tu smo već doma.
Pred sam ulazak u Hrvatsku zbrajamo „štetu“: prešli smo 2.500 km, potrošili 1.600 Eura, od toga 1/4 na gorivo i cestarinu, 1/4 na smještaj, ¼ na hranu i kupovinu i ¼ na parkirališta, ulaznice, izlete… Italiji i Francuskoj smo na cestarine ostavili po 70 Eura, gorivo po 150 Eura, Italiji za kupovinu 100 Eura… a ostalo smo više trošili u Francuskoj.
Ah ti turisti koje dolaze automobilom i to još iz Hrvatske… mogao bi pomisliti neki Francuz kao što se zna po Hrvatskoj čuti svakojakih komentara. Činjenica je da su nas svugdje pitali odakle dolazimo i to marljivo bilježili. Svaki gost je važan.
„Usmena predaja“ je najjača promocija, a da bi bio dobar domaćin moraš se uživjeti u ulogu gosta. U našem slučaju svakim putovanjem ubiremo dvostruku korist – ulažemo u znanje i oplemenjujemo si život. To je turizam.
